IN MEMORIAM

Govorili su da vrijeme ne može da stane. Govorili su da sve teče i da se sve mijenja. U Beogradu i Mladenovcu, trećeg i četvrtog maja, stalo je vrijeme. Nepomično, ukočeno i zaleđeno. Svoje posljednje sekunde otkucalo je posljednjim otkucajima njihovog srca, svoje posljednje minute iscrtalo je njihovim đačkim olovkama u njihovim đačkim sveskama. Svoje posljednje sate sklopilo je njihovim posljednjim osmijesima. Onda stadoše časovnici. Od tog momenta, Beograd, Mladenovac i svi mi, bez razlike ko smo, gdje smo i odakle smo, u skamenjenoj ćutnji osluškujemo kako usporeno i bolno protiču teški i olovni dani. U ime naših usnulih drugara, u ime svih nedužnih nastradalih, tražimo i zahtijevamo da škola i društvo budu sigurno okrilje, utočište za snove, smijeh, nadanja i dobrotu. Dobrotu! Običnu, a tako veliku, plemenitu i moćnu ljudsku dobrotu. Dobrotu koja neće biti prekrivena nanosima nezgrapnih stručnih naziva, nego će se osjećati, darivati i upijati. Neka njihova tragična smrt bude svima nama posljednja opomena! Neka sjećanje na njih nikad ne izblijedi kako ne bismo nikad zaboravili da smo ljudi samo u onoj mjeri u kojoj smo ljudi prema drugima. Neka treći i četvrti maj zauvijek ostanu urezani u našim dušama kao dani kada je gusta tama prekrila saosjećanje. Neka nam ti dani budu nulta tačka i polazište da svi učinimo sve da nam znanje bude kralj, empatija, ljubav i ljubaznost carevi, a međusobno poštovanje najveće mjerilo snage! Da pazimo, volimo i čuvamo jedni druge! Neka je vječna slava svim tragično nastradalim u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar” i u Mladenovcu!

Učenici i profesori Gimnazije „Tanasije Pejatović”